Postoje dani kada uđem u kreativni proces kao ozbiljna osoba sa jasnom idejom, kafom pored sebe i namerom da napravim nešto lepo, pametno i upotrebljivo.
A onda prođe pet minuta.
ChatGPT me shvati previše bukvalno, Canva odluči da je “centar” stvar ličnog osećaja, ja pomerim jedan element levo, pa desno, pa ga vratim tačno tamo gde je bio.
I u jednom trenutku gledam u ekran kao da sam upravo ušla u emotivnu vezu sa kvadratom.
Dobro došli u rubriku Iz studija.
Kreativni proces nije uvek kreativan
Ljudi često vide finalni rezultat i pomisle:
“Jao, kako je ovo lepo složeno.”
Hvala. Stvarno hvala.
Samo što iza tog “lepo složenog” obično stoji sedamnaest pokušaja, tri verzije koje ne smeju nikada da ugledaju svetlost dana i jedan razgovor sa ChatGPT-om koji je krenuo normalno, a završio se time da ja objašnjavam mašini da ne želim tekst koji zvuči kao najava za seminar o unutrašnjem miru.
Ne, dragi moj. Nećemo danas “otključavati potencijal”.
Danas ćemo pokušati da napravimo objavu koja ne izgleda kao da ju je dizajnirala osoba koja je zaspala na tastaturi.
Kada Canva i ja imamo različite planove
Canva je divna. Canva je korisna. Canva je razlog zašto mnogi od nas ponekad izgledaju kao da znaju šta rade.
Ali Canva takođe ima trenutke kada mi jasno poruči:
“Možeš ti da misliš da si ovo poravnala, ali ja znam bolje.”
I onda kreće igra.
Ja pomerim tekst za milimetar.
Canva ga zalepi negde gde nije bio pozvan.
Ja kažem: “Dobro.”
Canva kaže: “Ne, ne, idemo još malo da patimo.”
U tim trenucima čovek shvati da kreativni rad nije samo inspiracija. To je i test karaktera.
To je meditacija za ljude koji ne umeju da meditiraju.
Samo umesto disanja imaš: klik, undo, klik, undo, “ma *ebe mi se”, pa opet klik.
ChatGPT, Canva i ja: mala ekipa za veliko natezanje
Sa ChatGPT-om je posebna vrsta odnosa.
Nekad mi da rečenicu zbog koje pomislim: “E, to je to.”
A nekad mi napiše uvod kao da otvaram konferenciju o digitalnoj transformaciji opštine.
I tu nastaje naš mali ples.
Ja kažem: “Opuštenije.”
On kaže: “Naravno, evo profesionalno-opuštenog tona.”
Ja kažem: “Ne toliko.”
On kaže: “Razumem, evo toplog, ljudskog pristupa.”
Ja kažem: “Brate, samo zvuči normalno.”
I nekako, posle malo natezanja, dođemo do nečega što ima smisla.
Nije magija. Više je kao kad praviš palačinke: prva uglavnom strada, druga već liči na nešto, treća može pred goste.
Ovo nije samo ukrašavanje
E sad, da raščistimo jednu stvar.
Ono što radim nije samo “daj da bude lepo”.
Lepo je super. Lepo volimo. Lepo prija oku.
Ali ako iza toga nema reda, smisla i poruke, onda imamo ukrašen haos. A ukrašen haos je i dalje haos, samo se pravi važan.
Zato ovaj proces često izgleda kao kombinacija razgovora, premeštanja, brisanja, vraćanja, nerviranja, smejanja i onog trenutka kad kažem:
“Dobro, sad već liči na nešto.”
I to je zapravo cilj.
Ne da sve izgleda savršeno iz prve. Nego da od ideje koja stoji u glavi, beleškama, porukama ili nekom PDF-u nastane nešto što osoba može da pogleda i kaže:
“E, ovo sam htela. Samo nisam znala kako da objasnim.”
Zašto ovo uopšte pišem?
Zato što se iza svakog finalnog dizajna krije mala istorija gluposti.
Neki promašaji zaslužuju počasno mesto. Neki pokušaji treba da ostanu u folderu zauvek. Neke kombinacije boja treba zakonom zabraniti.
Ali baš tu nastaje ono najzanimljivije.
U tom prostoru između “imam ideju” i “ovo konačno ima oblik”.
Ovde neću nikoga učiti kako treba da radi. Nema lekcija, nema “pet koraka do uspeha”, nema pametovanja sa visine.
Ovo je zapis iz studija.
Iz haosa.
Iz pokušaja broj ko zna koji.
Iz onog trenutka kad još nije gotovo, ali se već nazire.
Pa da vidimo ko ovde koga zeza.
Zaprati ako imaš ideju koja čeka oblik.
Pošalji mi poruku: IDEJA ako želiš da tvoj haos konačno prestane da glumi koncept.
Sačuvaj za kasnije za dan kad pomisliš da samo tebi Canva pomera živce.